Kad se u matematiku umiješa metafora

Svakom svojom novom knjigom Zoran Ferić iznenadi čitatelje – jednom izborom teme, drugi put obračunom s društvenim tabuima, treći put igrama apsurda u ljudskom životu… Ovaj put iznenađuje dvostruko: prvo, promjenom ritma tiskanja nove knjige – njegov ljubavni roman Dok prelaziš rijeku stiže u knjižare samo dvije godine nakon Putujućeg kazališta, a taj se pak porodični roman pojavio čak pet godina nakon svoga prethodnika, Na osami blizu mora – i drugo, jasnim intertekstualnim odnosom svog romana prema Ljubavniku Marguerite Duras, „najvećem francuskom knjižarskom uspjehu svih vremena“ (I. Šafranek). I dok se spomenuta razlika u ritmu objavljivanja Ferićevih novijih romana dade objasniti činjenicom da je za opsežno Putujuće kazalište trebalo mnogo više vremena za prikupljanje građe, a i obujmom je znatno kraći, dotle je uvođenje postupka intertekstualnosti u roman u ovako razvijenu obliku novost u autorovu stvaralaštvu.

Izd. VBZ, Zagreb, 2022.

Roman Dok prelaziš rijeku počinje dvama citatima koji sažimaju njegov smisao. Prvi je iz Ljubavnika – središnja epizoda o prijelazu mlade bijele junakinje skelom preko rijeke Mekonga i njezinu upoznavanju s bogatim, mnogo starijim Kinezom, kojem će postati ljubavnica. Ferićev pak narator konstatira da prelazak preko rijeke „krije u sebi simboličku snagu“, „a pisci nam pokazuju kakvi se svjetovi kriju preko rijeka“. U simboličkom smislu prelazak preko rijeke jest lomljenje tabua i prelazak granica, u ovom slučaju seksualnih zabrana. Drugi je citat iz Borgesovih Kratkih priča, gdje pripovjedač kaže da „sudbina voli ponavljanja, varijacije, simetrije“; spominjući sinove kao izdajice – Brutovo ubojstvo Cezara i jedno suvremeno ubojstvo gauča u Buenos Airesu, koji ne zna da umire „zato da bi se ponovila jedna scena“. To nas ponavljanje, kazao je Ferić u jednom intervjuu, navodi na pomisao da u njegovu romanu literarno netko „umire“ da bi se ponovila jedna davna scena. Ono što je opisano u Ljubavniku, dodaje on, a zbiva se 30-ih godina prošlog stoljeća u francuskoj Indokini, danas se ponavlja u Zagrebu, doduše ne baš u detalje.

Glavni junak Ferićeva romana, ujedno pripovjedač u prvom licu, sredovječan uspješan pisac (što god to u našim prilikama značilo), nakon teške bolesti želi se vratiti u život. Na samu početku romana on se ponovo „rađa“ u ljubavnoj vezi sa studenticom kiparstva na likovnoj akademiji (oboje su bezimeni, „ja“ i „ti“; narator pripovijeda tako da se sve vrijeme obraća ljubavnici) i s nadom da će se sve promijeniti. Oženjen je, ali o njegovoj ženi i obiteljskoj situaciji znamo tek to da mu je supruga (vjerojatno) lijepa i da mu nije mrska, dapače; ali u oko godinu dana koliko je trajala njegova veza sa studenticom nigdje se ne kaže zna li supruga za njih dvoje. Ljubavnici su škarama erosa i thanatosa, žudnje i boli. Glavnog junaka muči dubok osjećaj krivnje, kao i njegovu ljubavnicu, koja teško podnosi spoznaju da se „tako bolno umiješala u nečiji brak: ne vođenjem ljubavi, nego rođenjem“. Protagonist je svjestan da se zaljubio „u opasno, u bolno, u nenormalno, u eksces, u djevojku koja prvo pod šamarima grca od užitka, a onda se reže. Meni je nešto preko pedeset, tebi dvadeset i dvije. Ljubav kojoj se smiju bogovi. A i konobari, recepcionari hotela ili taksisti ne zaostaju za njima.“ U jednom trenutku, govoreći o ljubavi i godinama, cinično ali duhovito kaže: „Matematika je čudna disciplina kad se umiješa metafora.“

Kamo god krenuli – u zagrebačke lokale, u Beč, u Graz, u Istru – kad ih detektiraju kao ljubavni par, prate ih otvoreni ili jedva prikriveni signali poruge i smijeha „bogova, konobara i taksista“: prezreni starkelja koji kupuje žensku mladost i ljepotu, i nemoralna ljepotica koja se prodaje za novac. U svakom slučaju, kako vrijeme odmiče, i ona i on počinju osjećati nelagodu, a javljaju se i znakovi sumnje i spoznaje da ne mogu pobjeći iz svakodnevne zbilje, ne mogu se oduprijeti svojim genima, stečenu odgoju i navikama, a drugog puta nema. Bili su dovoljno zajedno da jedno drugo analiziraju i shvate. Ona kaže da ne želi da ostavi ženu zbog nje, a i znala je da je neće ostaviti; ljudi tragaju za onim što nemaju, a njemu je njezina ljepota štaka na koju se oslanja dok traga za ljepotama na drugim mjestima. On je pak vidio da njoj osim golemih količina ljubavi treba isto toliko svakidašnjeg života koji nikad nije postojao. Pa premda je još kao vrlo mlada bila s mnogo muškaraca, htjela bi se na ljubav naviknuti, da joj bude normalna.

Negdje pri kraju romana glavni junak kaže za njih dvoje da su „kurviš i nimfomanka“. Kad pročita knjigu, čitatelj se s time može složiti ili tvrdnju odbaciti. Ili misliti nešto treće. Ali vidjet će da se stvari ni približno ne čine tako jednostavnim, jer Ferić je iskusan majstor prelazaka preko rijeke i preko granica pa zna da se banalizacija i stereotipi najuspješnije rješavaju individualiziranjem likova. Iako se, za razliku od Ljubavnika, u njegovu romanu svijet promatra iz muške perspektive, Ferić je uspio uvjerljivo oživiti psihološku i socijalnu pozadinu glavnoga ženskog lika. A rasprava o motivu silovanja u povodu Bertoluccijeva filma Posljednji tango u Parizu i kiparičin video o istom motivu, u kojem je sama bila žrtva, dramatično odjekuje na kraju ove mučne, bolne, ali i melankolično nježne ljubavne priče.